- ALO, OĐE MOBILNI
- AMERIKANAC U BEOGRADU
- BRAČNI KABARE
- CABARES CABAREI
- CIMERI
- ČOVEK OD ZEMLJE
- DAMIN GAMBIT
- DOGODINE U ISTO VREME
- ĐE GOD SAM BIO, SVUD SAM POGINUO
- IZGUBLJENA FORMA
- JASMIN NA STRANPUTICI
- KAD JE SMEŠNO...KURTA
- KAFANA - KOD ZAJEDNO
- KAKO SMO VOLELI DRUGA TITA
- KAKO SU SE ZAVOLELI CETNICI I PARTIZANI
- KIRIJA
- KO SE BOJI VIRDŽINIJE VULF
- KVARTET
- LOVCI NA MIRAZ
- MADE IN HOLLYWOOD
- MAESTRO
- MENJAMO ŽENE
- NE ŠETAJ SE GOLA!
- NEK MU JE LAKA CRNA ZEMLJA
- OBIČNO VEČE
- PASTIR
- PERVERZIJE U ČIKAGU
- POVRAĆAJ IZ HAG
- PREVRTAČ
- PUTOVANJE... KROZ GUSTO GRANJE
- RADI MI SVAŠTA
- SARAJKA U BEOGRADU
- SEZONA NARUČENIH UBISTAVA
- SLADAK KUPUS S OVČETINU, PA IZVOLTE...
- SLOBODNE ŽENE BALKANSKE
- SRBI GRADE KUĆU
- SUMNJIVO LICE
- VITORIO JES BIO MALI ALI JE BIO...
- VLAST
- ZAVODNIK
- ŽANKA
 

"MAESTRO"
po motivima TV-filma Dejvida Memeta «Life in Theatre»

Tekst: Željko Mijanović
Režija: Slavenko Saletovi
ć
Gluma: Milan Lane Gutović i Vuk Saletovi
ć


Dva glumca u sufitima, kulisama, pozorišnom bifeu, garderobama, na sceni...  Jedan na početku, mlad, ambiciozan, zagledan u sutra puno velikih iščekivanja. Drugi na vrhuncu slave, majstor i mudrac, zagledan u dug i krivudav put iza sebe, progonjen neizbežnim pitanjem: - kudadalje? Fragmenti njihovog komplikovanog odnosa izvan scene prepliću se sa fragmentima iz predstava u kojima igraju. U tom neobičnom prelamanju sve je neprepoznatljivija granica između igre i istine, realnosti i fikcije, glume i života...

Iz sinopsisa

----------
«Pozorišta ima svuda, pa i u pozorištu» 

Jovan Ćirilov

 

----------

«Kad si na sceni, gluma, pozorište je jedina stvarnost. Sve drugo, spoljni svet, ono što civili zovu stvarni svet, samo je iluzija i ja ti neću dozvoliti da to zaboraviš!»

                                                                                     W. Somerset Maugham, «Theatre»

----------

«Priča dodaje da je pre ili posle svoje smrti stao pred Gospoda i rekao mu: - Ja koji sam uzalud bio toliko ljudi želim da budem jedan, da budem ja. Božji glas mu je odgovorio iz jednog kovitlaca: - Ni ja nisam ja; sanjao sam svet kao što si ti sanjao svoje delo, dragi moj Šekspire, a među obličjima moga sna si i ti koji si kao i ja mniogi i niko.»

                                                                  Jorge Luis Borges, «Everything and Nothing»

 

----------

Prvu pozorišnu predstavu video sam kada mi je bilo šest godina. Bio je to Kočićev «Jazavac pred sudom» u izvođenju Narodnog pozorišta iz Banja Luke. Posle predstave, deda me je uveo u garderobu gde sam upoznao tumača glavne uloge (Zeljković –  pamtim mu prezime). Sećam se da sam tada prema tom čoveku osetio neopisivu ljubav pomešenu sa divljenjem s kakvim se odnosimo prema božanstvima. Kasnije, kroz život, družio sam se i sarađivao sa mnogim glumcima – od Mirka Simića, sina žitarskog trgovca iz Obrenovca, koji mi je pričao kako je početkom prošlog veka, kao putujući glumac, išao na predstavu peške od Beograda do Kragujevca («U Velikoj Plani kupio bih vruć somun, ali ne da bih ga jeo, već da bih se ugrejao.») – do Danila Bate Stojkovića koji je gde god bi se pojavio izazivao tako iskreno i nepristrasno ljudsko poštovanje, zračeći harizmom kojom mogu da se pohvale holivudske zvezde. Ta fascinacija prema tom magijskom sinkretizmu u kome čovek instrumentima sopstvenog glasa i tela tumači sebe, nije me napustila do danas. Otuda «Maestro» kao moj lični omaž glumcima i glumi... 

                                                                                     Željko Mijanović, O «Maestru»

----------

«Dobri moj gospodine, hoćete li se postarati da glumci budu dobro ugošćeni? Neka se, čujete li, dobro postupa sa njima; jer oni su izvod i sažet letopis vremena: bolje vam je da posle smrti dobijete rđav epitaf nego da oni za vašega života govore o vama ružno.»

                                                                                         William Shakespeare, «Hamlet»

----------

Ima li nežnijeg i dirljivijeg trenutka u teatru od porođaja novog, domaćeg dramskog teksta i to sa pozorišnom, „izakulisnom“ temom, pa još u komedijskom ruhu?

„Maestro“, Željka  Mijanovića sa puno ljubavi i emocije, duhovito i razigrano priča odavno ispričanu priču o odnosu između glumca barda i glumca telentovanog
početnika.

Naravno, da je to tema i Harvudovih i Frejnovih i Smitovih teatarskih varijacija, uvek gledalištu zanimljivih zbog osvežavajućeg zavirivanja iza pozornice, što je
za Mijanovićev tekst svakako preporuka, ali ne i krajnja ambicija.

„ Maestro“, smejući se komplikovanim i napregnutim odnosima između dva vrhunska igrača, hodača na žici pozornice, hoće i uspeva da ispriča lepu priču o
ljubavi između dolazećeg i odlazećeg glumca.

Bez obzira ko od  ova dva sjajna pelivana glume bolje prođe u ovom svevremenskom  odmeravanju snaga  između pozorišnih generacija, u ovom tekstu je postignuto ono što tako nedostaje u stvarnosti – a to su ljubav i razumevanje.

 Slavenko Saletović, reditelj

 
 
Copyright © Pozorište Slavija 2005. Sva prava su zadržana. - Sajt je optimizovan za rez. 1024x768px - Potreban je flash pluggin!