SLAVIJA: LJUBAVNI AKT
TEATARSKIH PROFESIONALACA SA TEATROM

Pozorište „Slavija” već sedmu godinu uspijeva u maksimalno nezahvalnim uvjetima održati jedan festival kao krunu djelatnosti teatra, koji redovito, svakoga dana, deset meseci, ima predstavu, u kojem se publika niti jedanput, do danas, nije „razboljela”, dakle koji je redovito pun.
Upoznavši festivalsku srž, srčiku onoga što je bitnost ove manifestacije, bilo kao gledalac, ili član žirija, upoznao sam zapravo mjesto nepotkupljive, krajnje relevantne teatarske radionice, unutar koje, svake godine biva valoriziran napor velikog broja teatarskih strastnika, sa različitih paralela Europe i svijeta.
Festival Slavija ni u jednoj svojoj fazi, niti u jednom svom segmentu djelovanja nije elitistički, ponajmanje hoštaplerski pogled na teatar, to je jedna manifestacija maksimalno okrenuta publici i teatarskom establišmentu, u isto doba! To je istinski teško postići.

Ali, kada se otvoreno, bez kalkulacija i bez uobičajenih festivalskih mešetarenja dovode predstave koje priređuju radost u gledalištu, ali i radost kritičarima koji pišu o ostvarenjima pokazanim na ovom festivalu, onda je nesumnjivo takav cilj postignut. Očaran sam, prije svega time što je intonacija festivala omažnog karaktera, kada je u pitanju osobnost Glumca.

Slavija je posvetno mjesto, na kojem se glumačkoj energiji, temeljnom talentu i artističkoj raznovrsnosti glumačkog bića svi klanjamo!! Siguran sam da će godišta koja dolaze potvrđivati visoke domete ove festivalske manifestacije, a da će joj i kulturne vlasti i vlasti uopše biti više sklone, a mecene i darovatelji više darežljivi!!! Slavija je jednostavno potrebna, ona je nasušna potreba svih istinskih posvećenika Teatra! Ono što je posebno značajno u svim dosadašnjim godinama trajanja i istrajavanja ove festivalske manifestacije je jedan čudesan ljubavni akt koji se u danima trajanja festivala Slavija uspostavlja između teatarskih profesionalaca i teatra kao takvog.

Činjenica da su na ovom festivalu prisutni i Hašek, Jerofejev, Mekdona, Roni Feldman, Gabor Len|el, Berkoff, Ibrahim Kajan, Bulat Okudžava, Goran Stefanovski, Džef Baron, Bora Stankvić, Patrik Zuskit, Maksim Gorki, Dimitru Solomon, Valentin Krasnogorov, Jonesko, Strinberg, Mija Ilić, Emanuel Šmit, Aleksandar Puškin, Nik Vud, Dušan  Kovačević, Ljubiša Georgievski, Jovan Sterija Popović, Kiš, Sofoklo, da je ovu festivalsku manifestaciju podizao i jedan Ljuba Tadić, jedan Miša Janketić, jedan Pera
Banićević, jedna Dragica Tomas, jedna Mira Stupica, jedan Radko Polič, da joj je akcente artističke čudesne čudesnosti podarivao Pero Kvrgić, pokojni Zoran Bečić, Kaća Dorić, majstori redateljskog štapića proslavljeni diljem svijeta, govori u prilog tezi da se u slučaju ove manifestacije ne radi niti o kakvoj čisto pučkoj svetkovini, već o seriozno koncipiranom festivalu, koji nikad ne zaboravlja na publiku i koji je redovito okrenut finoj konkordiji i suglasju teatrološke vrhunske misli i zahtjeva publike, niklih „iz  vremena”.

GRADIMIR GOJER